Iskra Jirsak i Marijana Matoković: “Svi smo uvjereni da smo baš mi oni razumni” [INTERVJU]

Iskra Jirsak i Marijana Matoković o ljudskim egima, granicama pristojnosti, glazbenim fazama i tome zašto nas tuđe mane toliko zabavljaju.

Koliko dugo možemo ostati pristojni kad razgovor krene u pogrešnom smjeru? Zašto smo uvijek uvjereni da smo upravo mi oni razumni i što se dogodi kada nam netko poljulja sliku koju imamo o sebi? To su neka od pitanja koja otvara predstava Bog masakra u kazalištu KNAP, u režiji Marijane Matoković, u kojoj se naizgled civiliziran susret dvaju roditeljskih parova postupno pretvara u obračun ega.

S glumicom Iskrom Jirsak i redateljicom Marijanom Matoković razgovarali smo o granicama strpljenja, ljudskoj prirodi, glumačkoj igri i komediji koja najbolje funkcionira onda kada je nitko ne pokušava forsirati. A budući da razgovor s Iskrom ne može proći bez glazbe, zavirili smo i u njezine nekadašnje glazbene faze.

Iskra Jirsak: „Treba na kraju i sebe sačuvati i postaviti jasne granice”

U predstavi se pristojan razgovor postupno pretvara u situaciju u kojoj svi gube kontrolu. Kad bi se tebi privatno dogodila slična situacija, koliko bi kava i kolača trebalo proći prije nego što popusti tvoja diplomatska kočnica – i tko bi prvi “nastradao”?

Sve ovisi o situaciji, je li privatna ili poslovna. Strpljenja imam ali ako s druge strane naiđem na ‘gaslightanje’, roleta mi može pasti jako brzo. Smatram da se u svakoj situaciji može sagledati i jedna i druga strana, ali i za to je potrebno dvoje.

Često sam znala razgovarati, slušati i na kraju shvatiti da razgovaram sa zidom. Treba na kraju i sebe sačuvati i postaviti jasne granice. Ako je druga strana u startu obrambena i svađajuća, povlačim se. Nije vrijedno živaca.

Kad smo već kod tebe izvan kazališta, kroz godine si prošla različite glazbene faze – od metala i crne odjeće do techna, reggaea i dreadlocksa. Kad bi se mogla vratiti u jednu od njih na 24 sata, koju bi odabrala i što bi prvo pustila?

Vratila bih se na večernji izlazak u Močvaru, na slušaonu i dobro razbacivanje. Prve stvari bile bi “Toxicity” grupe System of a Down, “The Beautiful People” Marilyn Mansona i “Loverman” od Metallice. Ali, tako i tako su mi i dalje na playlisti.

Nakon emocionalno zahtjevne predstave treba ponovno pronaći vlastitu ravnotežu. Koliko ti treba da ponovno budeš Iskra?

Uz iskustvo i kroz godine relativno brzo. Sjedneš, odahneš, popiješ piće i ajmo dalje. 🙂

Marijana Matoković: „Svi smo uvjereni da smo baš mi oni razumni”

Zašto baš „Bog masakra” i zašto baš sada? Yasmina Reza napisala je tekst koji se izvodi diljem svijeta, a sukobi četvero likova lako nadilaze njihov dnevni boravak. Što te u toj priči najviše zaintrigiralo i što ona govori o društvu u kojem danas živimo?

Bog masakra prvi sam put gledala prije više od petnaest godina, kao ispitnu produkciju na ADU, a poslije sam pogledala i film. Taj mi je tekst oduvijek bio sjajan. Kad se sada pojavila prilika i kad su me pozvali da ga režiram, nekako je sve krenulo jedno za drugim – i evo nas na premijeri u KNAP-u.

Mislim da je taj tekst uvijek aktualan jer se, zapravo, ne mijenja puno toga u ljudskoj prirodi. Oduvijek smo se mlatili. Nekad više toljagama i palicama, a danas riječima i digitalnim palicama.

Volimo vjerovati da smo kao društvo napredovali, da smo civiliziraniji, da znamo bolje komunicirati, ali dovoljno je malo zagrebati ispod površine pa da vidimo koliko smo i dalje spremni na sukob. Posebno kad mislimo da smo u pravu. A u tome je možda i najveći apsurd – svi smo uvjereni da smo baš mi oni razumni, a da su problem uvijek oni drugi.

U nekim tvojim prethodnim predstavama pokret i fizičko kazalište imali su važnu ulogu, dok je ovdje dinamika mnogo suptilnija. Koliko se toga događa u pogledima, stankama i sitnim promjenama ponašanja koje publika možda primijeti tek naknadno?

Pokreta ima, ali minimalistički u odnosu na neke druge predstave koje sam radila posljednjih godina. Ovdje smo tražili prirodnost i fokus je prvenstveno bio na glumačkom kvartetu – na tome da se glumci zaista slušaju, reagiraju jedni na druge i da predstavu igraju zajedno. Puno je pogleda, replika na repliku, pauza i malih pomaka u odnosima.

Dinamika je jako važna u ovom komadu kako sve ne bi preraslo u puko čavrljanje na kauču. Zapravo, ispod naizgled sasvim običnog razgovora stalno se nešto događa. Netko nešto prešuti, netko se suzdržava, netko pokušava ostati pristojan još tih nekoliko sekundi, a već mu je sve napisano na licu. I tu jedan pogled zaista može biti komičniji od cijele replike. Ponekad je najzabavnije upravo ono što lik pokušava sakriti. To je blisko i klauniranju – trenutku kad osoba više ne uspijeva kontrolirati sliku koju želi ostaviti o sebi. A publika to vidi prije nje same.

Kako si tijekom proba tražila ravnotežu između komedije i drame, a da likovi ne postanu karikature već na samom početku?

Kao što sam već spomenula, tražili smo prirodnost, ležernost, dramu i komediju. Nije mi bilo zanimljivo da likovi od početka budu postavljeni kao komični tipovi, nego da ih pratimo u situaciji koja se polako otima kontroli. Što se oni više trude biti razumni, pristojni i civilizirani, to postaje apsurdnije ono što iz njih izlazi.

U tome je i izazov – pronaći mjeru u kojoj je sve dovoljno životno da se možemo prepoznati, a opet dovoljno precizno da bude kazališno zanimljivo. Realizam je poduprt i kostimima i rekvizitom, ali ključ je ipak u odnosima među likovima i u tome kako se situacija razvija.

Probe su krenule preko ljeta, zatim smo imali pauzu i nastavili na jesen. Moram priznati da su bile izuzetno tečne, zabavne i posvećene. Imali smo glumački kvartet koji je bio spreman istraživati i slušati se, a to je za ovakav komad jako važno. Kad se četvero ljudi zaista dobro sluša na sceni, ne morate puno forsirati komediju – ona se često dogodi sama, iz situacije, karaktera i nečije potpuno ozbiljne potrebe da bude u pravu.

Publika se u ovoj predstavi smije situacijama u kojima prepoznaje vlastite mane, bračne nesuglasice i apsurdne roditeljske reakcije. Što bi voljela da gledatelji ponesu sa sobom iz kazališta?

Voljela bih da znaju da niti jedan hrčak nije nastradao tijekom rada na ovoj predstavi. Sve spomenute životinje su dobro. Jedino tko nastrada su četiri ega sjajno pisanih likova koji izađu nešto promijenjeni nakon susreta. 

Mislim da je smijeh odličan način da se suočimo s vlastitim manama, pogotovo kad ih prepoznamo kod drugih, a onda shvatimo da ih možda imamo i sami. Svi volimo misliti da smo razumni, pristojni i da bismo se u nekoj situaciji ponijeli puno bolje od likova na sceni. A onda nas život vrlo brzo demantira.