Metallica u Budimpešti: Doživljaji male Ive iz Puskás Aréne

Ovo nije recenzija, ovo su doživljaji male Ive na koncertu Metallice u Puskás Aréni u Budimpešti.

Predugo sam pisala i brisala, jer mi sve zvuči djetinjasto, ali što da kažem – to i jest jedan mladenački san koji je ostvaren, pa i sami osjećaji dolaze iz onog ranijeg perioda.

Sam doživljaj arene, circle stagea, velikih screenova i ta blizina te pomisao da ću udisati isti zrak s Jamesom i Robom oborila me s nogu. Naravno da me je oborila s nogu i blizina šanka i toaleta, jer to je ono o čemu, vjerujem, dosta nas razmišlja unaprijed.

Avatar i Pantera zagrijavaju atmosferu

Večer je počela sa švedskim bendom Avatar – dosta karizmatičan frontmen, a pjesme su mi prirodno sjele kao uvod, jer vjerujem da nije lako biti predgrupa u tako velikom prostoru u trenutku kada nema dovoljno ljudi. Zanimljivi su mi.

Pantera… e tu se već situacija zakuhala. Moguće da sam previše razmišljala o, ne tako novoj, postavi benda jer smo o tome ćakulali prije koncerta, pa nisam znala što očekivati, a s tim sam dobila dosta.

Odlutala sam mislima zašto večer prije nismo bolje istražili koncerte u Budimpešti jer smo se, umjesto da smo se zatvorili u savršeno nesavršen birc, mogli zaputiti na Black Label Society. Zakk je ispunio svoj boravak u Budimpešti pa je ekipu koja je očito bila informiranija od nas počastio još jednim dobrim koncertom.

I, u tako odlutalim mislima na drugi kraj Budimpešte, zamišljajući zvuk gitare na „Angel of Mercy“, u realnost me vrate Anselmova stopala. Stopala i ja smo na vi, ali čim se pojavio prvi ton, vratila sam se u stvarnost.

A ta stvarnost bila je Pantera s vrhunskom setlistom i izvedbom punom emocija koje mi možemo pretpostaviti, a samo oni osjetiti.

Metallica – trenutak kada san postane stvarnost

I evo nas… Metallica.

Kao da je netko upalio brener u stomaku kad se sjetim trenutka dok gledam u screen, a onda spustim pogled na binu i shvatim – da, oni su stvarno tu!

U istom prostoru smo James, Robert i ja, halo!?

Naravno, bili su tu i moj muž, Lars i Kirk te puna arena, ali kao što rekoh – snovi su snovi.

Naravno da mi je bilo cool vidjeti circle stage i uranjanje i izranjanje bubnjeva u pauzama, iako sam shvatila da nisu svi bili zadovoljni s tim. Reći ću jednostavno – ja na koncert ne idem samo gledati bend, ja idem osjetiti ono što bend ubrizga u publiku svojom energijom.

Ta akcija i interakcija meni su puno važnije od stajanja u prvom redu. Zato mi je sam stage bio zanimljiv sa tribina, ali i ta promjena kod određenog dijela publike ispred kojeg se oni pozicioniraju, kao i kod onih koje ostave iza sebe.

Setlista puna iznenađenja

Ono što je meni bilo čudno, ali i oduševljavajuće, jest da nisu svirali samo hitove.

Ljudi su komentirali, šuškali, ali meni je to vrhunski. Ja nikada nisam zamišljala da ću doći na koncert Metallice i čuti „Of Wolf and Man“.

Ali to je savršeno, jer nije Metallica samo „Enter Sandman“ ili „One“, koje su sigurno bile očekivane.

Ako tko pita, a i da ne pita – ja sam bila oduševljena, jer koncert na kojem sam imala priliku biti nije bio očekivan i klasičan.

Suza na „Nothing Else Matters“ i vrisak na „Fuel“

I u moru zadovoljstva pažnju mi odvuče ne tako živahna publika.

Ljudi su se kretali, ali nije bilo žestine koju sam ja osjećala. Što je možda problem i u meni, jer strašno volim žestoke koncerte u manjim prostorima, gdje si na drugoj pjesmi već proliven pivom i žedan, a šank je krcat.

I tu opet dođe ugoda, jer sam se sjetila da mi je šank odmah iza leđa i da sam žedna te da neću ništa propustiti ako odem po pivo, jer je organizacija ludilo.

Dječji osmijeh na licu dok ponosno držim Metallica čašu i pijem hladno pivo pretvorio se u vrisak kad je krenuo „Fuel“.

Eksplozija vizualnih efekata i snažnog zvuka takla je onaj uspavani dio mozga, jer su tada već svi izgledali puno življe.

A s ovog energičnog dijela vratit ću se na „Nothing Else Matters“, kad sam pustila suzu vidjevši arenu prepunu svjetala i reakcije publike.

Probudila se baš ona mala Ivana u meni koja se grčevito, tinejdžerski vezala uz svaki sekund pjesme.

Lažem, nije bila suza. Bio je bujični potok.

Uspomene koje ostaju

Nemam više što reći, meni je to bilo ludilo.

Vidjeti ih kao stvarne ljude, ne samo ikone, tu ispred sebe, kako se energično daju bez obzira na broj koncerata koji su iza njih.

Dok se arena praznila, ja sam spakirala uspomene u jednu lijepu vreću. Stavila sam unutra sreću, zadovoljstvo i sve one emocije koje su me uz njihove pjesme pratile od tinejdžerskih dana, a sada ih se uz osmijeh sjećam.

Naravno, ubacila sam unutra i sliku tisuća crnih silueta razasutih po crvenim sjedalima, koja mi daje taj osjećaj sigurnosti da smo svi bili tu s istim razlogom – glazba je ono što nas gura dalje i štiti u isto vrijeme.