Antologijska večer u Beton-kinu: Sara Renar i katarza „Nježnih riječi“
U petak, 27. ožujka u splitskom Beton-kinu Doma mladih, u sklopu glazbenog programa MKC-a „Novi šum“, svjedočili smo antologijskom nastupu Sare Renar. Bio je to jedan od onih trenutaka za koje priželjkujete da se ponove, iako duboko u sebi znate da je takva sinergija glazbenika, atmosfere, ambijenta i publike neponovljiva.
Između tišine i buke: Arhitektura jednog stanja
Sara je večer otvorila retrospektivom, podsjećajući nas na temelje svog glazbenog puta, da bi nas zatim suvereno uvela u svijet svog petog studijskog albuma „Nježne riječi“.
U svemu što Sara radi vidljivo je da voli eksperimentirati. To se ne odnosi samo na zvuk i aranžman, nego i na sam način na koji gradi koncert. Nema klasične strukture, nema očekivanog ritma; njezina izvedba više nalikuje vođenju kroz različita emocionalna i zvučna stanja. Nekad si u potpunoj tišini, nekad u buci, a najčešće negdje između, pri čemu uopće ne primjećuješ točan trenutak u kojem si prešao iz jednog stanja u drugo.
Upravo se tu događa ono najzanimljivije.
Od „Tišine“ i „Jesen“, koje djeluju kao neka vrsta fizičkog podražaja pod kojim se koža ježi sama od sebe, pa sve do pjesme „Djeca“, u kojoj ti unutarnji emocionalni štit jednostavno popusti. U jednom trenutku se uhvatiš kako samo stojiš, osjećaš i diviš se čistoj umjetnosti .
Pjesme s novog albuma uživo poprimaju novu dimenziju. Zvuče kao stvorene za scenu i sa sobom nose filmsku atmosferu i težinu koju samo zreli umjetnici mogu iznijeti.
Posebno je iskustvo bilo uživo čuti „Darkness be gentle“, dok je izvedba pjesme „BMF“ donijela katarzičan trenutak suočavanja s ulogama koje ženu definiraju u društvu. Kroz nemilosrdno nabrajanje svega onoga što bi jedna žena trebala biti – dobra kći, sestra, brat, partner/ica – Sara progovara o cijeni koju plaćamo pokušavajući ispuniti tuđe kalupe.
S druge strane, izvedba pjesme „Pustinja“ djelovala je kao snažan, mračni omaž Davidu Lynchu, ali i kritika svijeta u kojem živimo. Kroz stihove o „velikim jezicima koji imaju domet“ i „malim jezicima koji se ljube i gube“, Sara nas je podsjetila na surovu realnost i dokazala da majstorski vlada atmosferom u kojoj nas, baš kao u pjesmi, na kraju guta ista pustinja.
U krugu onih koji ostaju
Gledati Saru na sceni znači gledati umjetnicu koja točno zna što radi. Njezina ozbiljnost, stav, stil i, iznad svega, glas koji se s godinama transformirao u moćan instrument, svrstavaju je u sam crème de la crème naše scene.
Iako publika često tek s odmakom vremena prepozna pravu veličinu, u petak je postalo jasno: Sarino ime prirodno teži onom krugu u kojem stoje dive poput Josipe Lisac, Tereze Kesovije, Radojke Šverko i Gabi Novak.
Rijetkost je vidjeti izvođača koji s istim žarom, emocijom i ponosom izvodi svoje rane radove kao i najnoviji materijal. Uz sjajnog Dimitrija Dimitrijevića, Sara je uspjela prenijeti magiju koju su podjednako osjetili i sami izvođači i publika.
Antologijska večer
Slušati Saru uživo u intimnom prostoru poput Beton-kina, bila je istinska privilegija. Nije to samo još jedan dobar koncert, nego rezultat desetljeća rada, rasta i brušenja talenta koji je u Splitu dosegnuo svoj vrhunac. I to je rezime ove antologijske večeri.
Njezin glas se sada konačno čuje daleko, ali nakon ovakvog koncerta, jasno je da se mora čuti još dalje. Jer, u konačnici, upravo su nam nježne riječi jedne čvrste umjetnice najpotrebnije za ove naše grube godine.
