Nježne riječi Sare Renar: recenzija albuma
U vremenu u kojem se glazba sve češće mjeri brzinom reakcije, algoritamskom vidljivošću i tržišnom isplativošću, novi album Sare Renar Nježne riječi djeluje kao svjesno usporavanje, ali ne iz nostalgije za nekim prošlim, starim (možda boljim?!) vremenima, nego iz otpora. Ne onog deklarativnog i glasnog, nego tihog i postojanog, koji se ne uklapa lako u formate, playliste ni očekivanja. Baš kao ni ovaj njezin 5. studijski album.
Već sama forma koju je Sara smislila progovara o albumu. Inspirirana kazališnim programskim knjižicama, autorica sugerira da je riječ o djelu koje traži kontekst, čitanje, pomno slušanje i, ono najvažnije, vrijeme.
Nježne riječi nisu zamišljene kao niz samodostatnih singlova, nego kao cjelina koja se otvara postupno, kroz proces, refleksiju i svjesno izlaganje vlastitih sumnji i odluka.
Dvojezičnost kao pitanje opstanka
U svojoj srži, riječ je o albumu koji se bavi jezikom: ne samo kao sredstvom izražavanja, nego kao sudbinom, utočištem, teretom i pobunom. Dvojezičnost ovdje nije estetski ukras ni strategija širenja dosega, nego simptom stvaranja iz “malog” jezika i “malog” kulturnog konteksta jugoistočne Europe. Iz te pozicije, album propituje što znači biti glazbenica unutar globalne glazbene industrije koja funkcionira po logici ubrzanja, stalne vidljivosti i tržišne efikasnosti te si postavlja pitanje kakvu cijenu takva logika ima za one koji na nju ne pristaju.
Uvodna i naslovna pjesma postavlja temeljnu ideju albuma: da nježnost sama po sebi može biti radikalna gesta u surovim vremenima. Ne kao bijeg ili slabost, nego kao svjesna odluka OTPORA dominantnim oblicima agresije, cinizma i emocionalne otupljenosti. Dvojezična Pustinja / The Desert dodatno otvara prostor rubnih stanja i kulturnih međuprostora, mjesta na kojima identitet nije stabilan, nego stalno u pregovorima.
SLAV ili SLAVE
Završna Smile & Wave pak, ironijom i distancom, secira mehanizme asimilacije, umjetničke nesigurnosti i neplaćenog rada koji se u suvremenom kulturnom polju često normalizira. Ironija kulminira vještom igrom riječi SLAV / SLAVE, gdje se slavenski identitet simbolički prelijeva u figuru roba. Ne kao doslovna tvrdnja, nego kao precizan komentar sustava koji očekuje poslušnost, prilagodbu i zahvalnost.
Zvučno, album se ne trudi biti koherentan na način koji tržište voli. Žanrovi se sudaraju, atmosfere se mijenjaju, a pjesme djeluju kao da nastaju iz različitih unutarnjih prostora. No upravo u toj fragmentiranosti leži njegova logika. Ovo nije glazba koja želi sve zaokružiti, objasniti ili pomiriti, nego prihvaća kontradikciju kao realno stanje suvremenog umjetničkog rada.
Nježna tama
Sukladno s tim, izdvojit ću svoju omiljenu pjesmu. Darkness Be Gentle. Ovo nije samo muzika, ovo je tiha šetnja kroz današnja teška vremena. Nešto kao vođena fantazija. Pjesma se ne nameće i ne traži da je se razumije. Zvuk ostavlja prostor slušatelju da se u njemu smjesti, bez žurbe i bez potrebe za zaključkom. Upravo u toj nenametljivosti pjesma otvara prostor uživanja – tiho, sporije, ljudski. Onako kako smo pomalo zaboravili. Kao da na trenutak dopušta tami da ne bude prijetnja, nego mjesto odmora. Na vratima je proljeće, a mene je ova pjesma vratila u Jesen (op. a. 2014.).
Cijeli album izmiče kategorizaciji. Oslanja se na ambijent / art-pop senzibilitet i elemente eksperimentalnog popa, a to je minimalizam koji duguje više suvremenoj filmskoj glazbi nego klasičnoj kantautorskoj formi. Žanrovi su rastopljeni, bez jasne pripadnosti, jednostavno eklektični. Kad se u tekstu pjesme Pustinja / The Desert spomene smrt redatelja Davida Lyncha, postaje jasno da ovaj album ne traži logiku, nego atmosferu i da se ne boji tame koja dolazi bez objašnjenja.
U tom smislu, Nježne riječi nisu bijeg od stvarnosti, nego njezina dijagnoza. Album ne nudi brza rješenja ni jasne poruke, već prostor za aktivno slušanje koje traži pažnju, strpljenje i spremnost da se ne dobije sve odmah. Možda upravo zato djeluje toliko “neprikladno” za trenutak u kojem je nastao.
I baš zbog toga – toliko potrebno.
Glazba i tekstovi: Sara Renar
Produkcija: Jan Kinčl
Koautorstvo / aranžmani: Dimitrije Simović
Brass sekcija: Igor Pavlica, Marko Lucijan Hraščanec, Hrvoje Štefanić
Gitara (naslovna pjesma): Luka Toshev
Video: Dario Matić, Dora Perharić, Vesna Jurić, Dominik Belančić, Sara Renar
Vizuali: Marina Uzelac, Sven Sorić, Gabrijela Mamić
Nadolazeći koncerti:
27. 3. – MKC Split
3. 4. – Regenerator Zabok
Svidjela vam se recenzija albuma? Pročitajte i recenziju romana Crvena voda Jurice Pavičića.
