Bulevar Books kao Tiny Desk: Dvije večeri s Nikolom Vranjkovićem

Postoje koncerti koji su veliki, glasni i spektakularni. A postoje i oni drugi koji djeluju kao da si slučajno ušao u nečiji dnevni boravak dok bend svira samo za tebe.

Upravo takav bio je dvodnevni koncert Nikole Vranjkovića u novosadskoj knjižari Bulevar Books, održan 6. i 7. ožujka 2026. Ovo je službeno i prvi koncert Ritma Kulture, a kako nam je bilo, pročitajte u nastavku.

Bulevar Books kao Tiny Desk

Na katu knjižare, na kojemu se koncert održavao, stane 140 ljudi i tu koncert automatski dobiva drugačiju dimenziju.

Police s knjigama umjesto zidova, publika gotovo na dohvat ruke, instrumenti postavljeni između lampi i stolova; sve je djelovalo kao balkanska verzija Tiny Desk koncerta. A Tiny Desk, podsjetimo, podrazumijeva upravo to: intimne, ogoljene live izvedbe kakve već godinama organizira američki radio NPR.

U takvom prostoru Vranjković je s bendom svirao puna tri sata, što je već godinama standard na njegovim koncertima.

3 sata rock hipno terapije

Bez puno čekanja, pompe, bez teatralnog ulaska. Vranjković se ležerno pojavi sa svojom headless gitarom i krene svirati. Gitara kod Vranjkovića ne dominira rifovima, nego strpljivo gradi atmosferu i često djeluje kao produžetak vokala.

Njegovi koncerti funkcioniraju kao spor proces uranjanja u vlastitu nutrinu. Svaka pjesma traje dovoljno dugo da ispriča priču – ne samo glazbeno nego i tekstualno.

Vranjković nikad nije bio autor kratkih formi. Kompozicije često gradi poput malih narativa: uvodi su minimalistički, gitare se polako slažu u slojeve, dinamika raste gotovo neprimjetno, a refreni zatim prerastaju u snažne emocionalne vrhunce. Upravo tome smo svjedočili i uživali dva dana u Novom Sadu.

Glazbeno gledano, riječ je o zanimljivom spoju alternativnog rocka i ambijentalne post-rock dinamike koja vuče korijene još iz vremena Block Outa. U takvom okviru tekstovi dobivaju dodatnu težinu i djeluju gotovo kao spoken-word poezija momenti i unutarnji monolog izgovoren kroz muziku.

Gitaristička energija iza Vranjkovićeve melankolije

Osim što na ramenu nosi gitaru, Danilo Nikodinovski nosi i velik dio svakog Vranjkovićevog koncerta. Danilo je poznato ime domaće metal i rock scene i frontmen benda Consecration, a svojevremeno je imao i jedinstven projekt pod nazivom Amaranth.

Kao član Vranjkovićevog benda Danilo svira s potpunim užitkom. Na njegovom licu i tijelu se vidi kako proživljava svaku notu, svaki prijelaz i svaki dinamički skok. Upravo ta kombinacija njegove energije i Vranjkovićeve introspektivne estetike daje koncertu dodatnu dubinu i čini koncert posebnim iskustvom.

Jedan od snažnijih trenutaka koncerta dolazi u pjesmi „Zadrži svoj dah“, kada publika u isti glas pjeva stih „Bez nade i straha nema pobede“. U Novom Sadu taj refren zvuči još snažnije, jer je posljednjih mjeseci postao i svojevrsni slogan i pjesma otpora na prosvjedima diljem Srbije. U tom trenutku koncert nakratko prestaje biti samo koncert.

Slična energija dogodi se i s pjesmom „Dve reči“, kada publika ponovno preuzima glavnu ulogu. Zborno pjevanje ispuni prostor, a Vranjković jednostavno utihne i prepusti pjesmu ljudima ispred sebe. U knjižari punoj knjiga taj trenutak zvuči gotovo nestvarno – kao da svi u prostoriji znaju istu tajnu (op.a. album Tajni život suterena, 2017.).

Nakon koncerta Vranjković nestaje u masi, stapa se s publikom kao da je jedan od onih koji su upravo odslušali svirku. Na prvi pogled djeluje pomalo oštro i strogo, čak pomalo nedostupno. Fotografiju smo jedva izmamili. No, s obzirom na glazbu koju piše i producira, prilično je jasno da se iza svega krije jedan veliki emotivac. A s emotivcima je uvijek ista priča – ako se ne zaštite na vrijeme, svijet i publika ih jednostavno pojedu.

Ovo mu, naravno, nećemo zamjeriti. Ono što ipak možemo zamjeriti jest činjenica da nikako ne svira tražene pjesme “Oboljence” ili “Mali pas” s legendarnog albuma zaovdeilizaponeti. Možda su mu glazbeno prešareni za repertoar koji preferira, možda jednostavno ne pripadaju njegovom trenutnom raspoloženju. Ali upravo bi takve pjesme koncertu dale još jednu dimenziju. Ponekad je dio umjetničke hrabrosti, pa i slobode, publici dati i ono što možda nije planirala dobiti, zar ne?!

Muzika koja ne ostavlja prostor za ravnodušnost

Realno, Vranjkovića ili voliš ili ne voliš. Njegova muzika ne pokušava biti svima razumljiva. Mračna je, emotivno zahtjevna i često bolno iskrena. Sve je osim ravnodušna.

To je muzika za one koji su stalno u nekom začaranom krugu, u kojima se previru borbe. Za one koji stvarno nemaju šta da izgube na ivici, dok klize (Sretenje, 2014.).

I možda upravo zato djeluje kao terapija.

Tri sata u 20 pjesama (setlista)

1. Majdan
2. Dve reči
3. Arsenije/Nikad ti više
4. Teorija zabave
5. San
6. Fotelja
7. Protiv sebe
8. Zadrži svoj dah
9. Zvona
10. Sretenje
11. Andrej
12. Težak slučaj
13. 2000
14. Vertikalno
15. Blentostamin
16. Sudopera
17. Moraćeš
18. Zvezdane
19. SDSS
20. Nevremena

Da zaključimo, jedna večer Vranjkovića, tj. tri sata njegove melankolične, emotivno intenzivne muzike sasvim je dovoljno iskustvo. Dva dana zaredom rezervirana su samo za najvjernije fanove.

A kad se svjetla ugase i gitare utihnu, ostaje onaj osjećaj zbog kojeg se na koncerte i dolazi – da si na tri sata zapravo bio negdje drugdje.

Ako vas zanima još ovakvih iskrenih osvrta, pročitajte recenziju novog albuma Sare Renar.