The Prodigy na Grbavici: Dječji san stotine milenijalaca
Za neke koncerte negdje u podsvijesti i još od osnovne škole držiš rezervirano mjesto. To je za mene The Prodigy. Bend koji mi je s 13-14 godina pa sve do danas doslovno postao soundtrack života.
Sjećam se da su mi kao klinki zvučali kao nešto najluđe što sam ikad čula. Naravno, tada nisam imala pojma da ću ih jednog dana gledati uživo.
A koliko mi je The Prodigy obilježio djetinjstvo, svjedoči i jedna anegdota.
Profesor glazbenog protiv The Prodigyja
U sedmom osnovne nas nekoliko slušalo je The Prodigy pa sam za zadnji sat glazbenog prije praznika donijela njihov CD. Profesor je pustio prvu pjesmu, izdržao nekih 20 sekundi i iznervirano ugasio kazetofon uz: „Šta je ovo? Dosta, nećemo više ništa slušati.“ Mislim da je to sve što trebate znati o The Prodigyju.
Zagrijavanje prije kaosa
Iako smo svi došli biti nabrijani Firestarteri, večer je započela ugodnim iznenađenjem i nastupom benda KOIKOI koji su još jednom potvrdili zašto su trenutačno jedan od najuzbudljivijih bendova u regiji.
Helem Nejse nastavili su u svom domaćem, provjerenom ritmu, dok je ekipa iz After Affaira odradila techno uvod kao idealan uvod u ono što slijedi – breakbeat, punk, industrial, rave, hip-hop. Sve ono što na papiru zvuči kao potencijalno loša ideja, uživo funkcionira kao jedna velika, glasna i prilično agresivna cjelina.
Dječji san i sjena na pozornici
Ima nečeg nadrealnog u tome kad pjesme koje si kao klinac navijao u svojoj sobi napokon čuješ kroz razglas ove veličine. Ekipa oko mene nije samo skakala na beat – vraćali smo se svojoj verziji od prije dvadesetak godina.
Neke pjesme tada više nisu samo pjesme. U njima su sobe iz kojih smo ih prvi put slušali, društvo s kojim smo odrastali i verzije nas samih koje smo odavno ostavili negdje iza sebe.
Zato je ovaj koncert za mene, ali vjerujem i za velik broj ljudi u publici, bio puno više od još jednog velikog nastupa. Bio je ostvarenje dječjeg sna.
Ipak, o ovom koncertu nemoguće je pisati bez spomena Keitha Flinta.
Omaž koji mu je pripremila ekipa iz benda bio je dostojanstven, bez jeftinog patosa. Njegova prisutnost kroz vizuale nije bila tu da pokrije rupu, nego da oda počast čovjeku koji je bio žila kucavica ovog benda.
Ali, budimo realni – Flint fali.
Džaba besprijekoran zvuk, džaba Maximova neumorna energija i Liam Howlett koji i dalje suvereno vlada kaosom iza svojih mašina. Kad krene „Firestarter“, ta praznina na sredini pozornice jednostavno bode oči.
Socijalni eksperiment: Prodigy „na suho“
I onda dolazimo do bizarnog zapleta večeri: zabrane prodaje alkohola. Odluka o „suhom režimu“ uoči koncerta opasno je prijetila da postane glavna tema umjesto same glazbe.
Ispalo je da je biti na Prodigyju bez pive u ruci zapravo poprilično zanimljiv eksperiment. Nema čekanja u beskrajnim redovima za šank, nema prosipanja alkohola po ljudima oko sebe, nitko ne ulazi u tvoj prostor niti ti gazi po stopalima.
Osobno, nimalo ne podržavam da se punoljetnoj publici na koncertima određuje što smije, a što ne smije piti. Zabrana je bila promašaj, ali je pokazala jednu stvar: Uz dobru glazbu ti ne trebaju dodatni stimulansi.
Šteta je da se cijela priča o koncertu svede na alkohol jer ono što se događalo na Grbavici nije imalo nikakve veze s onim što je bilo u čašama nego s onim što je izlazilo iz zvučnika.
Kad se razišla gužva, iza Grbavice nije ostala nikakva zabrana i sve ono loše je palo u vodu. Ostao je bas koji i dalje zuji u ušima i osjećaj da si napokon prekrižio stavku s vlastite bucket liste iz djetinjstva.
Kada doživiš svoj bend koji nakon prvih nekoliko taktova natjera cijeli stadion da poludi, neke stvari jednostavno postanu nevažne.
Možda je upravo to najveća snaga The Prodigyja.
Ne trebaju ti objašnjenja, ne treba ti posebno raspoloženje, a očito ti ne treba ni pivo. 😉
