[INTERVJU] Häxänking: „Black metal je stvoren za hrvatski jezik“
Black/thrash/death metal bend Häxänking iz Varaždina posljednjih nekoliko godina gradi svoj scenski identitet i prepoznatljiv svijet. U njemu uspješno spajaju agresivni old-school zvuk, mračne teme i srednjovjekovne simbolike. Bend je nastao 2022. godine, tada kao tročlani sastav, a danas ga čine četvorica glazbenika.
Nakon albuma „Pogani spjevi“, ove su godine predstavili i „Troubadoom“, izdanje na kojem se, kako sami kažu, čuje sazrijevanje benda. Ono je prisutno u glazbenom smislu, ali i kroz koncept albuma, vizualni identitet i scenski nastup.
S gitaristom i vokalistom benda, Heretikom, razgovarali smo o njihovom zvuku, značenju imena, fascinaciji srednjim vijekom, važnosti vizualnog identiteta, novom albumu te pisanju na hrvatskom jeziku. U nastavku pročitajte što kaže bend koji je, čini se, pronašao vlastitu formulu za kaos.
Što se od vaših početaka do danas najviše promijenilo – u zvuku, energiji i načinu rada – a što je ostalo nepromijenjeno?
Svakako smo sazreli što se tiče zvuka, vizuala, samog scenskog nastupa, ali i pristupa cijelom podžanru. Temelj uvijek ostaje agresivan zvuk s mnogo distorzije, paklenim bubnjevima i masnim vokalima, što i priliči black/thrash metalu.
Odakle ime Häxänking? Je li od početka zamišljeno kao dio vaše estetike i svijeta koji gradite ili je priča iza imena sasvim drugačija?
Ime je najjednostavnija igra riječima koja donekle opisuje tematiku kojom se bavimo. Korijen riječi je „hex“. Iako sama riječ ima početke u starogrčkom, u skandinavskim krajevima nekada se koristila za kletvu, bacanje zlih čini ili kao naziv za vješticu.
Tako bi u prenesenom značenju ime značilo „Witchking“, ili nešto bliže tome, po uzoru i na jednu od negativnih persona u Tolkienovim djelima – Witch-king of Angmar.
Vaša glazba vuče prema black, thrash i speed metalu, uz snažan old-school i okultni vizualni identitet. Koliko vam je važno da glazba, tekstovi, izgled benda i nastup zajedno stvaraju jedan prepoznatljiv svijet Häxänkinga?
Veoma je bitno. Danas bendova u podžanru black metala ima jako puno i vjerujem da je to žanr koji, uz zvuk, zahtijeva i vizualne efekte kako bi doživljaj samog nastupa bio potpuniji i zanimljiviji, ali i originalniji.
Iza vas su „Pogani spjevi“, a ove ste godine objavili „Troubadoom“. Što vam je iskustvo s prvog albuma omogućilo da napravite drugačije na drugom?
„Pogani spjevi“ su u svim pogledima jednostavniji album od „Troubadooma“. Na drugom albumu vidi se da smo sazreli po pitanju glazbe, ali i samog koncepta albuma, kao i vizualnih elemenata poput covera i spotova.
Osobno sam mišljenja da, ako se radi novi album, nema potrebe da zvuči kao neki od prijašnjih. Zato se uvijek trudim da nove stvari koje napišemo budu originalnije i jedinstvenije, a opet da se drže nekih okvira žanra u kojem sviramo.
Vaši tekstovi i estetika često se oslanjaju na srednjovjekovne motive, mitove, povijest i mračniju stranu ljudske prirode. Što vas u tim pričama toliko privlači?
Odmalena volim povijest, naročito srednji vijek. Iako se danas ta vremena iz pogrešnih razloga nazivaju „mračnim dobom“, vjerujem da iz tog razdoblja možemo mnogo naučiti.
Kada se iz tog vremenskog perioda ukloni sva holivudska estetika nametnuta u posljednjim desetljećima, može se vidjeti da se čovjek današnjice nije previše promijenio te da se i dalje drži istih obrazaca, kako u svakodnevnom životu tako i u geopolitici.
To je zasigurno dio prikrivene poruke koju želimo prenijeti onima koji svjedoče našoj glazbi.
Koliko vam je važan live nastup? Je li vam dovoljno da glazba sama napravi svoje ili želite da publika dobije i određeno vizualno i gotovo teatralno iskustvo?
Nama je svakako veći gušt i zabava kada vidimo da se i publika zabavlja. Zato se uvijek trudimo prenijeti energiju s pozornice na publiku – ne samo kroz glazbu, nego i kroz vizualne efekte i sam ambijent – te jednostavno uživati u trenutku.
U Sinju ste na pozornici imali i kalež. Organizator je, srećom, preživio ritual. Je li kalež dio vašeg stalnog scenskog folklora ili je Sinj jednostavno dobio svoju posebnu epizodu?
Redovito imamo kaleže na pozornici te u njih uvijek ulijemo neku domaću rakiju. To je više neki naš osobni ritual, ali je i praktično jer se, s jedne strane, kaleži lijepo uklapaju u naš scenski nastup, a s druge na pozornici se lako ožedni, a i glasnice treba „dezinficirati“ nakon takvih sirovih vokala.
Metal scena često živi upravo zahvaljujući DIY pristupu, malim klubovima, festivalima i ljudima koji sve to rade iz entuzijazma. Koliko vam je danas važno ostati dio underground scene?
Koliko god bismo htjeli naše nastupe doživjeti na velikim festivalskim pozornicama, često je nekako opuštenije, pa čak i zabavnije nastupati po underground klubovima.
Tako da, kakva god bila budućnost Häxänkinga, nastojat ćemo uvijek biti dio undergrounda iz kojeg smo i izašli.
Što propušta ekipa koja još nikad nije bila na vašem koncertu?
KAOS!
Kako doživljavate pitanje jezika u metalu? Je li engleski prirodniji izbor zbog šire publike ili vam je sve zanimljivije upravo ono što možete napraviti na vlastitom jeziku?
Osobno preferiram pisati većinom na hrvatskom jeziku te mogu reći da će u budućnosti više materijala biti na hrvatskom jeziku, koji je meni osobno predivan jezik s idealnim poetičkim prizvukom, kao stvorenim za black metal.
Ali neke tematike i neke rime bolje funkcioniraju i na engleskom. Sve ovisi o inspiraciji, ali svakako je veliki plus engleskog jezika to što je razumljiv široj publici.
Häxänking možda najbolje funkcionira upravo tamo gdje se susreću njihovi naizgled različiti interesi – agresivni black/thrash zvuk, srednjovjekovna tematika, hrvatski i kajkavski jezik, vizualni elementi i sirova koncertna energija. „Troubadoom“ pritom pokazuje da bend ne želi jednostavno ponoviti ono što je već napravio, nego unutar poznatih žanrovskih okvira nastaviti tražiti vlastiti izraz.
A ako ih još niste uhvatili uživo, njihov odgovor na pitanje što propuštate zapravo ne ostavlja puno prostora za dilemu:
KAOS!
