15 godina Vlajternativa festivala: Od amaterske ideje do identitetskog fenomena
Od amaterske ideje do jednog od najprepoznatljivijih alternativnih festivala u Dalmaciji – Vlajternativa će 8. kolovoza proslaviti svoje jubilarno izdanje.
Petnaest godina nakon prvog izdanja, Vlajternativa je puno više od festivala. Ono što je započelo kao želja nekoliko prijatelja da organiziraju koncerte po vlastitom guštu danas je događaj koji u Benkovac svake godine dovodi tisuće ljubitelja alternativne glazbe iz cijele Hrvatske i inozemstva. Iza svega stoji Udruga za razvoj nezavisne kulture Vlajter-ego Benkovac, ekipa koja festival gradi volonterski, oslanjajući se na prijateljstvo, zajedništvo i ljubav prema glazbi.
Tijekom godina mijenjali su se ljudi, prostori i okolnosti, ali ideja zbog koje je Vlajternativa nastala ostala je ista. Uoči jubilarnog izdanja razgovarali smo s organizatorima o tome kako je festival rastao, što danas znači Benkovcu, koliko je izazovno organizirati ovakav događaj te što priželjkuju kada jednog dana budu slavili 25. rođendan.
Vlajternativa ove godine slavi 15. izdanje. Što se kroz tih 15 godina promijenilo, a što ste pod svaku cijenu odbili promijeniti?
Puno toga se promijenilo. Počeli smo kao totalni amateri, a sad smo i dalje amateri, samo s određenim iskustvom, dobrim i lošim. Postali smo ozbiljniji u pristupu, zreliji, čak i konceptualno zaokruženiji, premda još uvijek ne i pravovremeni u djelovanju oko nekih stvari.
Počeli smo s pomalo infantilnom idejom organizacije nekakvih koncerata po našem guštu, a, evo, 15 godina kasnije govorimo o identitetskom fenomenu koji ima širu prepoznatljivost. Promijenili su se ljudi, članovi, odnosi, prostori, pogledi, perspektive, a bome i mi sami, oni od nekada, nismo više isti, kako kaže Neruda.
Ipak, ono što se prenijelo je nekako onda i bit Vlajternative i zapravo ontologija koju svi dijelimo – ideja volonterstva, prijateljstva, slobode i uvažavanja različitosti. I tvrdog zvuka. Pri tom nam je osobito drago što smo (p)ostali prijatelji malih bendova i nismo zapadali u nikakve stereotipe. Urbanoj ekipi smo na prvu vjerojatno izazvali podsmijeh, a ruralnoj čuđenje i refleks sigurne distance. Nadvladali smo oboje, a nismo zapeli ni u jednom.
Koliko vas je još uvijek u organizaciji od samih početaka? Kako danas pronalazite volontere i koliko je teško održati ekipu na okupu?
Naravno, odvila se i generacijska smjena i onda su neki članovi otišli, a novi zauzeli istaknutije uloge. Volontere pronalazimo prigodničarski, obično posljednjeminutnim kontaktom i ad hoc, ali ih uvijek imamo. Ne znamo, možda smo malo i hermetični pa nismo, barem u smislu članstva u udruzi, uspjeli doći do najmlađih. A možda smo se i malo konzervirali. Dugo prijateljujemo, putujemo, slušamo, promatramo i stalno razgovaramo.
To je već sada desetljeće intenzivnih impresija, kritika, monologa i dijaloga. Točka ulaska je tu onda prirodno manja jer smo mi postali homogeniji. I to je plodonosno, ali i zahtjevno. Takav tip prijateljstva a onda i rada udruge se treba održavati, svaka odsutnost se primijeti, no, i to smo nekako osvijestili pa i na tom radimo.
Koliko je danas izazovno financirati festival? Koliku podršku dobivate od Grada, Županije i države?
Okej nam je, ne možemo se žaliti. Surađujemo onako kako je zakonski propisano, Grad nam na godišnjoj razini dodjeljuje sredstva za rad u kulturi, kao i Županija, a 2015. smo dobili i godišnju nagradu Grada Benkovca. Odnosi s institucijama su stvarno korektni.
Ipak, s obzirom na to da je Vlajternativa postala endemski festival, jedini svoje vrste u Županiji, a koji istovremeno privlači sve veći broj ljudi, bilo bi dobro da nadvladamo puko legalističko-kurtoazijske mehanizme suradnje. Svejedno, i ovako ide.
Bitan dio sredstava za Vlajternativu dolazi i od Ministarstva kulture putem zaklade Kultura Nova gdje se redovito prijavljujemo na javni natječaj. Od tri naše prijave, dva puta smo bili najbolje ocijenjeni projekt u svojoj kategoriji. Bez toga stvarno ne bismo mogli dodatno kapacitirati i unaprjeđivati festival.
Kada netko prvi put dođe na Vlajternativu, što biste voljeli da ponese sa sobom osim dobrog koncerta?
Vjerujemo da je ono što radimo pozitivno kada nam ljudi koji su došli npr. na Vlajternativu prošle godine kažu da su upoznali nekog na Vlajternativi prije 5 godina i da su sad s tom osobom ili osobama u kontaktu, prijateljevanju, da zajedno idu na svirke itd.
Voljeli bismo kada bi ljudi ponijeli bilo kakvu memorabliju, bilo fizičku ili kognitivnu, a koja im izaziva smijeh, radost pa i neku nostalgiju, a i radoznalnost. Uvijek smo bili mjesto anegdota, spajanja nespojivog i humora situacije.
Neka to ostane ljudima, ali mogu i trzalice, dio set liste nekog benda, cjenik s najjeftinijim cijenama pića, fizičku kartu, pokidanu narukvicu s ulaza, mamurluk, pa i Instagram Reels, Story, neka je i TikTok.
Uglavnom, bilo što ljudsko, voljeli bismo da ljudi pamte da je ovo prije svega festival orijentiran ljudima, spontan i bez karikiranosti, dostupan svima i cjenovno pristupačan.
Kako se publika promijenila od prve Vlajternative do danas? Je li danas teže pronaći publiku ili bendove?
Prvo se promijenila kvantitativno. Od 100 ljudi s prvih edicija smo došli na preko 2.500 u posljednjim izdanjima. To naravno znači i da se mijenjala i geografija publike pa sada vjerojatno dođe ljudi iz Zagreba koliko i iz Zadra, a povećao se i broj ljudi iz inozemstva koji redovito posjećuju festival.
Sad je to stvarno zemljopisno šareno, a ništa drugačije nije ni generacijski. To nam je osobito bitno, da smo uspjeli privući mlađu publiku, ekipu koja strpljivo čeka red, cupka u mjestu, stišće osobnu iskaznicu u ruci i nestrpljivo proviruje preko ograde. Oni nas nanovo osvajaju, svaku Vlajternativu otkrijemo nešto novo s njima. Jednako toliko i volimo reakcije starijih koje osvoji neki novi, mlađi bend, pa nam nakon festivala pričaju o tome, uspoređujući ih s nekim glazbenim velikanima, ovisno o preferencijama, a bome i sluhu.
Supkulturno smo isto dosta raznoliki. Iako se to ljudima izvana može činiti dosta monolitno – skup ljudi koji su uglavnom slično obučeni i slušaju uglavnom istu glazbu – zapravo je Vlajternativa jedan dnevni boravak različitosti. Od bodula bluzera koji skupljaju ploče do mladih slavonskih pankera koji nam pokazuju svoje Spotify playliste.
Koja vam je najluđa festivalska anegdota ili situacija koju ste morali riješiti neposredno prije početka festivala?
Možda i najteže pitanje! Pokušali smo to sažeti u formi dokumentarnog filma (Vlajternativa itd., redatelj Ante Storić) pa nismo uspjeli staviti sve, samo best of, ili worst of. Svako od nas vjerojatno ima nešto svoje za ispričati jer su dani oko Vlajternative i sama Vlajternativa toliko živi i spontani.
No, vjerojatno nam je svima jako draga uspomena kad su došli Toy Dolls kojima smo morali rastumačiti da im je backstage zapravo školska učionica ili kad smo ekipi iz Dischargea (Britancima) morali objasniti značenje nekih benkovačkih grafita.
Ili kad je Let 3 morao vlastoručno spajati struju. Ima toga, a situacija koje traže improvizaciju pogotovo. Evo, dok ovo pišemo barem u dvije ključne stvari nismo sigurni!
Udruga Vlajter-ego nije poznata samo po Vlajternativi. Čime se još bavite tijekom godine?
Već dvije godine sudjelujemo na Ajmo! projektu u sklopu kojeg organiziramo četiri koncerta godišnje, u vansezonskom periodu. Uglavnom, radimo svirke u našoj kultnoj pizzeriji Kod Pape, a prije smo organizirali i radionice, oslikavanja površina, predstavljanja knjiga i slično.
Sad smo ponajviše ipak fokusirani na glazbu, koncerte i festival. Festival je osobito narastao u zadnja dva izdanja pa smo se nekako više usmjerili na to.
Nekada ste imali svoj prostor za djelovanje. Koliko vam njegov gubitak otežava rad i imate li osjećaj da lokalna vlast danas ima dovoljno sluha za mlade i nezavisnu kulturu?
Upravo je to jedan od razloga reorijentacije našeg fokusa sa širih kulturnih sadržaja na ponajviše glazbene odnosno festivalske. Naravno da gubitak prostora u kojem smo godinama radili i kojeg smo sami podigli znači mnogo. To je bio prostor u kojem su se događale praktički sve ne-Vlajternativne aktivnosti, ponajviše svirke. To je bilo mjesto naših dogovora, susreta, razmjene ideja i konkretizacije planova.
Svi mi o našem plejsu pričamo s nostalgijom, i onako, poteško, kako ekipa koja brije na aute priča o svom prvom limenom ljubimcu ili pjesnik zanesenjak o prvoj gitari. Bilo je to dobro vrijeme… da ne nastavljam dalje, shvaćate sve. I dalje smo melankolični po tom pitanju, ali krenuli smo dalje i razvili se u nekom drugom smjeru.
Što Vlajternativa znači Benkovcu, a što Benkovac znači Vlajternativi?
O prvom možemo pretpostavljati i iznositi naše zamisli, a o drugom konkretno govoriti. Vjerujemo da Vlajternativa Benkovcu daje drugo naličje i dimenzionira imaginaciju povezanu s našim gradom. A što se drugog tiče, kad govorimo o Vlajternativi, uvijek govorimo o Vlajternativa festivalu Benkovac. Jedno bez drugog ne ide.
Benkovac već generacijama ima latentno postojan alternativni identitet. Mi smo ga samo materijalizirali, dali mu nešto naše i u svemu tome se nekako i socijalizirali.
Način na koji slažemo lineup, biramo bendove, kombiniramo set-listu, pristupamo tome svemu, pišemo mailove… sve je to benkovački. To se ne treba poistovjetiti s banaliziranjem cijelog procesa ili narodno-mudrosnim pristupom. To samo znači da sebe ne shvaćamo preozbiljno, ali i da se ne podcjenjujemo.
Isto tako, to znači da ne radimo po principu autonomnih kulturnih centara, ali ni po principu tipičnih dalmatinskih fešta ili mainstream festivala. Benkovački – to je ta točka između, nekakva vječna jukstapozicija različitih elemenata.
Što vas nakon 15 godina i dalje motivira da nastavite?
Vjerojatno to što Vlajternativa nije samo eksterni nego i interni fenomen. Dozvolite da objasnim. Koliko god ljude iznenadili Toy Dolls u Benkovcu i slične stvari, toliko smo je i mi pounutrili, ona se uvukla u prijateljstva i ispreplela se s našim svakodnevnicama. Ona je uvijek tu, lebdeći koncept, ali itekako prisutan. I u prosincu, kad je daleka, i u srpnju, kad je neposredno blizu. I onda nam motivacija ne treba, barem ne u onom organskom, izvornom smislu, pokretačkom.
Ona je naprosto defaultno stanje razmišljanja i nekakvo sjecište naših osi. Istovremeno, nije prešla u naviku, u nešto što se odrađuje po inerciji i uhodanosti. Nemir i strast, eto, neka bude tako.
Za kraj – ako se ponovno sretnemo za deset godina povodom 25. Vlajternative, što biste voljeli da tada možemo reći o festivalu?
Da ste bili jednom i došli opet. Da ste prvi put čuli neki novi bend ili uživo vidjeli neke starije velikane. Da je piva bila hladna i jeftina, a zvuk dobar. Da smo se nekako mijenjali i rasli, a ostali svoji. Da nas nije trebalo trpjeti i da nismo loše ostarjeli, potpuno van svega i postali anakroni. Da smo ostali u skladu s Zeitgeistom, da smo nekad i inovirali, no bez da smo od vremena pokupili najgore i postali pomodni i predvidivi.
Nakon 15 godina Vlajternativa više ne mora dokazivati zašto postoji. Dovoljno je pogledati tko se svakog kolovoza vraća u Benkovac – zbog bendova, ljudi, atmosfere i onog osjećaja koji se teško može opisati, ali se lako prepozna čim prođeš festivalska vrata. Oni koji su bili barem jednom, znaju o čemu pričamo. A ako još niste… Pa ljudi, što čekate? Pravac Vlajternativa Benkovac!
