Repetitor u Regeneratoru: Gradivo za ponoviti, signal za pojačati
Moj prvi susret s Repetitorom dogodio se u rasprodanom Regeneratoru, nakon što sam ih ovo ljeto propustila na TAM TAM Festivalu i gotovo se pomirila s činjenicom da ih nikad neću čuti uživo. Srećom, život ponekad ima bolji scenarij od nas samih. I to baš onda kada ti najviše treba.
Zbog životnih okolnosti, retrogradnog Merkura, a nekad i sudbe klete neke koncerte jednostavno ne uspiješ pogledati uživo pa tako za neke bendove na kraju moraš biti spreman žrtvovati bubreg. Dobro, možda ne baš doslovno, ali ako je suditi po potražnji za ulaznicama za Repetitor u Zaboku, nisam bila jedina koja je bila spremna na gotovo sve.
U petak, 9. listopada, Repetitor je bio rasprodan. Tražila se karta više, uključujući i onu koju sam ja pokušavala pronaći. I to samo zato što sam se nadala da ću ju moći kupiti na ulazu. Little did I know… A onda sam se, zahvaljujući dobrom prijatelju Kruni, sjetila da imam Ritam kulture. Ako već ne mogu do ulaznice kao “obična smrtnica”, možda mogu kao novinarka. Eureka moment! U najgorem slučaju, pomislih, ostaje mi još jedan bubreg. Srećom, ovaj put nije bilo potrebno posezati za tako drastičnim rješenjima.
###
Prije nego što je Repetitor preuzeo pozornicu, Regenerator je zagrijao noise-rock bend ###, a zagrijavanje je ovdje prilično blag izraz. Došla sam na koncert po jedno, a dodatno dobila otkriće večeri uz zvuk koji traži pažnju i polako, ali sigurno ulazi pod kožu.
Bilo je tu distorziranih gitara, pulsirajućih ritmova i mračnih, hipnotičkih dionica koje su stvorile atmosferu koja je odlično pripremila teren za ono što je slijedilo. ### (Tarabe) su podsjetnik da predgrupa ne mora biti samo uvod u glavni program, nego razlog više da na koncert dođeš na vrijeme.
Prvi taktovi Repetitora i jedan vrlo važan detalj
Repetitor sam prvi put gledala uživo upravo u Regeneratoru, prostoru koji se pokazao kao idealno mjesto za prvi susret s beogradskim trojcem. Dovoljno blizak da osjetiš svaki udarac bubnja, dovoljno glasan da na trenutak zaboraviš sve što si ostavio izvan dvorane i dovoljno intiman da bend i publika vrlo brzo postanu jedno. I btw, najčišći i nauredniji koncertni prostor u kojemu sam ikad bila. Super mjesto za malog perfekcionistu u meni.
A onda su krenuli prvi taktovi. Znala sam da mora biti dobro. Možda je pomoglo i to što je pjevač imao istu old school ogrlicu kao moja mama. Ne znam kakve veze to ima s glazbom, ali meni je to bio sasvim dovoljan znak da će ovo biti sjajna večer.
Šalu na stranu, već je od prvih minuta bilo jasno da ovdje nema puno kalkuliranja. Repetitor zvuči, svira i ponaša se kao bend koji točno zna što radi. Bez nepotrebnog poziranja, ali s puno samopouzdanja i utakmica u nogama.
Zreli i neukrotivi
Na Repetitoru je posebno zanimljivo to što na pozornici djeluje zrelo i sigurno, ali pritom nije izgubio ništa od sirovosti zbog koje ih publika toliko voli. Njihova energija je zvuk benda koji je godinama gradio vlastiti izraz i naučio točno što s njim želi napraviti.
Gitara, bas i bubnjevi zvuče kao da će se svakog trenutka sve raspasti, ali bend savršeno kontrolira taj kaos. Za Borisa, doduše, nisam bila toliko sigurna. Čovjek leti po pozornici, skače i mijenja položaje brže nego što ga stigneš pratiti, pa sam cijelo vrijeme očekivala da će završiti u publici. I završio je, a moj dečko odmah je dobio KOIKOI flashback. Tko zna, zna.
Vidi se da ovaj bend živi ono što radi. I da ono što rade živi u njima. Repetitor ne mora publici objašnjavati tko je i što predstavlja. Sve što imaju reći, stalo je u cijelu njihovu diskografiju, iz koje izdvajam dva albuma kao omiljena: Gde ćeš i Sve što vidim je prvi put.
Publika koja zna zašto je došla
Nije bilo teško shvatiti zašto je koncert rasprodan i zašto se za ulaznicom više toliko tragalo.
Bend se na kraju vratio na bis i odsvirao „Nebo” i „Zli sin”. Dvije pjesme za kraj večeri zbog koje mi je jedino žao što je tako brzo prošla. Kad nekoga prvi put napokon čuješ uživo i shvatiš da je opravdao sva očekivanja, pet minuta više zvuči kao minimum pristojnosti. A ja sam, nakon svega, samo pomislila: kad ćemo ponoviti gradivo?
I zato, ako me netko pita što mi je ostalo nakon prvog susreta s Repetitorom, odgovor nije samo glasna gitara, super svirka i dobra publika. Ostao mi je osjećaj da sam napokon došla na mjesto na kojem sam trebala biti puno ranije.
Repetitor i ### kroz objektiv Marina Šoštarića
Fotografije u nastavku prenose ono što bi riječima bilo teško do kraja opisati: atmosferu, energiju i sve one male trenutke zbog kojih koncerti ostaju s nama i nakon što se svjetla upale.
Video s koncerta
Signal pojačan
Repetitor je, uostalom, uređaj koji prima signal i prenosi ga dalje. Ovaj je bend u petak u Zaboku prenio prilično snažan energetski signal, a ja ga namjeravam odašiljati dalje svima koji ih još nisu gledali i slušali uživo.
