Bojan Đurđević: „Pjesma za Antoniju čekala je 17 godina na svoj pustinjski blues”

Tekst za „Antoniju” napisao je još 2009., samo nekoliko dana nakon što je upoznao djevojku koja će mu godinama poslije postati supruga.

Neke pjesme su kao vino, moraju odležati. Jedna od njih je i „Antonija”, nova pjesma Bojana Đurđevića iz benda Garage in July. Nastala je iz priče koja je počela davne 2009. godine, kada je Bojan u osječkom Big Benu upoznao svoju buduću suprugu. Tekst je napisao svega nekoliko dana nakon njihova upoznavanja, no pjesma je svoj konačni oblik dobila tek ovog ljeta.

„Znati da si svoj jedino onda kad pripadaš svemu i svima”

Sve je počelo od blues riffa koji mu je već neko vrijeme bio u glavi, a onda su se u njega počeli uvlačiti utjecaji glazbe koju je slušao, prije svega benda Tinariwen i Bombino. Iz svega toga nastao je zvuk koji sam opisuje kao pustinjsku, filmsku atmosferu koja je bila dovoljno snažna da u njemu ponovno probudi nagon za stvaranjem glazbe.

Gitare je snimio kasno navečer u Antunovcu, recitaciju je snimio iz prvog pokušaja, a bubnjeve je u svom High Studio Sinj snimio Mile Mijač. Bas je dodao Goran Pavlović, poznat kao Striko Tetak iz Kandžija i Gole Žene, glazbenik kojeg Bojan poznaje još iz vremena osječkih Red Roostersa.

Rezultat je pjesma u kojoj se susreću različiti dijelovi njegova života i glazbenog puta – afrički blues, Slavonija i Baranja, recitacija, ljudi koji su ga oblikovali i, prije svega, priča o ljubavi koja traje gotovo dva desetljeća.

S Bojanom smo razgovarali o novoj pjesmi, planovima za dalje te čiji bi album volio producirati.

U pjesmi si spojio afrički blues, slavonsko-baranjsku atmosferu, recitaciju i ljubavnu priču. Kako si došao baš do tog spoja i jesi li od početka znao da „Antonija” treba zvučati upravo tako?

Dosta sam toga spojio! To se nekako sve samo od sebe događalo. Nisam puno razmišljao. Imao sam već dugo neki dobar blues riff u glavi i nekoliko sam ga puta i na probi s Garage in July odsvirao, ali nije se baš primilo. Onda sam ga pokušao svirati uz neki ritam koji sam složio, ali nije sjelo. Bilo je previše tonova ili nisam ritmički dobro svirao. Tada mi je palo na pamet rastaviti riff i usporiti ga. Onda je sve sjelo na svoje mjesto.

Preko ljeta sam puno slušao Tinariwen i Bombino pa je sigurno to negdje ostalo zvoniti u glavi. Snimio sam gitare jednu večer i ujutro kad sam se probudio mi je bilo baš dobro i tad sam skužio da mi dosta pustinjski zvuči. Imalo mi je to jako dobru atmosferu i zvučalo mi je filmski i znao sam da trebam ispričati priču.

Odmah sam se sjetio pjesme za Antoniju i rekao sam si, idem to probati. Prošle sam godine snimio album za kći Cvitu pa sam htio i supruzi dati pjesmu. Snimio sam recitaciju iz prve i tako sam ju ostavio. Bilo je to u ljetnoj kuhinji mog punca i punice u Antunovcu oko 1 ujutro kad su svi spavali. Komarci su me fino izboli tu večer, ali nema veze. Nije mi žao.

Kad sam uzeo gitaru u ruke, nisam imao uopće ideju što će se dogoditi, ali kad se pjesma počela rađati, znao sam da je baš tako kako treba biti.

Pjesma je nastala 2009., a snimljena je tek sada. Je li ti bilo neobično ponovno susresti se s verzijom sebe koja je tek upoznala osobu za koju tada još nije znala da će joj postati supruga?

Dobro pitanje! A nije mi bilo neobično jer se jako dobro svega sjećam i mislim da i dalje jako dobro poznajem tog tipa koji je 2009. napisao tu pjesmu. Sad ga poznajem bolje nego što je on sam sebe tad poznavao.

Imam osjećaj da se nisam puno promijenio od tad. I dalje imam istu strast, i dalje taj plamen jednako gori u meni. Imao sam osjećaj dok sam to snimao da tek sad zapravo razumijem težinu tih riječi, toga što znači postati to što jesi.

Onda je to sve bilo intuitivno, a sad s vremenskim razmakom dobiva svoje puno značenje. Ispada kao da je pjesma predvidjela što će biti s njom i sa mnom nekoliko godina poslije. Dosta ludo! A sad imamo dvoje krasne djece!

Pjesme su kao neke razglednice duha, samo što putovanje ne završava nego uvijek traje.

Često kroz svoj rad spominješ ljude i kolege koji su ostavili svoj trag i koji su na različite načine obilježili tvoj glazbeni put. Koliko ti je važno da se u tvojoj glazbi čuju i ljudi, mjesta i utjecaji koji su te oblikovali?

Da, često to spominjem jer prema svim tim ljudima osjećam veliku zahvalnost! Meni je raditi pjesmu s nekim poseban osjećaj. To je dijeljenje zajedništva, ljubavi i strasti, dijeljenje onog jednog, duha i smisla.

To je nekakav čin sebe-proizvođenja, sebe-stvaranja, ali ne sebe onog svakodnevnog ili onog građanskog ili kako bih to nazvao, već sebe u najdubljem smislu. Sebe kao dionika smisla i zajedništva. Kao onog koji je najviše svoj onda kad sebi ne pripada.

To je čarobno. Znati da si svoj jedino onda kad pripadaš svemu i svima. Zato obožavam glazbu. Ona ukida granice ove stvarnosti i vodi u ljubav, na mjesto gdje samo srce vrijedi. Kad se njoj damo, ona zauzvrat pomaže u građenju nas samih.

I zato to uvijek vežem uz ljude. Malo je toga ljepšeg od toga kad zajedno s nekim stvaraš nešto. Tako se stvaraju i uspomene. Koliko smo toga, Mile i ja smo puno toga snimili zajedno. S Rust Red Romance, s Detroit Groove Gangom, moj album „Za Cvitu” i sad „Antoniju”. To nekako poveže i jača vezu između ljudi, čuva odnos. Barem ja to tako gledam.

Jako mi je drago što je na ovoj pjesmi bas snimio Goran Pavlović (Kandžija i Gole Žene). On je davno svirao u osječkom bendu Red Roosters koji su jedan od glavnih razloga zašto sam se uopće i počeo baviti glazbom. I sad, puno godina poslije, zajedno smo napravili pjesmu! Meni je to lijepo! Važno mi je i stalo mi je do toga.

Postoji li neko mjesto ili glazbeni utjecaj koji još nisi uspio ubaciti u svoju glazbu, a volio bi?

Uuuufff, ima! Najviše bih volio producirati povratnički album M.O.R.T.-a. U nekoj kućici na Perući.

Bojanu držimo fige da mu se ova želja ostvari, a u međuvremenu se veselimo povratku M.O.R.T.-a.

„Antonija” je trenutno dostupna na YouTubeu, Bandcampu i SoundCloudu, a uskoro ćete ju moći poslušati i na ostalim digitalnim servisima i platformama.

Poslušajte: