Ana-Marija Markovina: „Osjećam se kao odvjetnica zaboravljenih skladatelja”
Hrvatska pijanistica Ana-Marija Markovina jedna je od najcjenjenijih europskih umjetnica svoje generacije.
Nakon objave prvog dijela cjelovitog izdanja klavirskih djela Fanny Mendelssohn Hensel razgovarali smo o skladateljici koja je desetljećima ostala u sjeni svog slavnog brata, odgovornosti izvođenja dosad nesnimljenih djela, ali i o tome može li klasična glazba ponovno osvojiti mlađu publiku.
“Fanny je bila inovativna, hrabra i umjetnički neiscrpna”
Što Vas je prvi put privuklo glazbi Fanny Mendelssohn Hensel i koje Vas je njezino djelo najviše dirnulo?
Prvi dodir s njenom glazbom su bile njezine pjesme, njene „Lieder”, a poslije toga pjesme bez riječi samo za klavir (Lieder ohne Worte). Iznenadila me je njezina šarenost harmonija i raznolikost melodija.
I samo da spomenem u ovom kontekstu: pjesme bez riječi, žanr koji je Felixu donio svjetsku popularnost, je zapravo žanr koji je Fanny kreirala. A uz to me fascinira i njezin ciklus „Godina” (Das Jahr). Taj ciklus je vrhunska klavirska virtuoznost, i ima neopisivu dubinu.
Koliko je izazovno interpretirati skladbe koje nemaju dugu diskografsku tradiciju i na kojima se ne možete osloniti na interpretacije prethodnika? Osjećate li pritom i veću odgovornost prema glazbenoj baštini?
Čak i kad sviram poznate komade, ne slušam baš druge interpretacije, a ako ih slušam, ne oslanjam se na njih. Držim se notnog teksta, kojeg naravno točno proučim. Tu je baština skladatelja, ovdje je izrazio i napisao kako on želi izvedbu skladbe.
Mislim da je to jedini način da moja interpretacija bude autentična, i osjećam uvijek veliku odgovornost. Naravno, kad snimam nova djela, ta odgovornost je još malo veća, i znam da će se puno ljudi prema njoj orijentirati.
Nakon gotovo četiri sata snimljene glazbe, osjećate li da ste kroz ovaj projekt upoznali Fanny ne samo kao skladateljicu, nego i kao osobu? Kako biste je opisali?
Da, naravno. Osjećam kako mi je duhovno, duševno i umjetnički blizu, fascinira me i divim joj se. Fanny je velika duša, pametna je, načitana, obrazovana, hrabra, odlučna i strastvena, ima oštri humor i bujnu maštu. U glazbi je inovativna i voljela je eksperimentirati.
Bila je žena koja je znala voljeti. Zaljubila se u Wilhelm Hensela kada joj je bilo 17 godina. Njezini roditelji tu vezu nisu odobrili i odlučili su da Fanny mora čekati dok se Wilhelm vrati iz Rima. Dobio je stipendiju za 5 godina akademskih studija, i kad se vratio, napokon su im dopustili da se vjenčaju.
U tih 5 godina nisu si čak ni smjeli direktno pisati, nego je Wilhelm pisao pisma cijeloj obitelji koja su si navečer čitali u velikom krugu. Fanny je čeznula za jednim osobnim pismom koje svih tih godina nije smjela dobiti. Teško je to zamisliti u vremenima WhatsAppa, Vibera i druge brze komunikacije. 5 godina čekanja.
Ona je to vrijeme koristila radeći i skladajući neumorno. Nastala su prekrasna i intenzivna djela. Nije čekala u očajanju i pasivnosti, nego je pretvorila svoju čežnju u intenzivni umjetnički izraz, a samo to već pokazuje kakav je imala karakter.
“Nadam se da će Fanny biti priznata zbog svoje genijalnosti, a ne samo zato što je bila žena”
Fanny Mendelssohn Hensel desetljećima je ostala u sjeni svog brata Felixa. Smatrate li da se danas čini dovoljno kako bi skladateljice napokon dobile mjesto koje zaslužuju u povijesti klasične glazbe ili je pred nama još dug put?
Mislim da se jako puno radi na tome da skladateljice dobiju svoj glas i svoje mjesto u glazbenom svijetu. Htjela bih ipak naglasiti da je Fanny, gledano iz današnje perspektive, ostala u sjeni njezinog brata, ali je to ustvari bilo malo drugačije: Fanny je bila vrlo poznata i priznata u svoje vrijeme.
U umjetničkim krugovima je bila vrlo važna i vodeća ličnost; organizirala je svakih 14 dana koncerte nedjeljom prijepodne, takozvane „Sonntagsmusiken”, gdje je svaki put dolazilo otprilike 300 ljudi. Ta „Sonntagsmusiken” je bila značajna institucija umjetničkog i društvenog života u Berlinu. Dolazile su ličnosti iz politike, ekonomije i umjetnosti, a u jednom pismu čak spominje da su „danas među gostima dvije princeze”. Svirali su svi poznati glazbenici, i bila je čast biti pozvan nastupiti na tim koncertima.
Ona je organizirala, skladala, izvodila, dirigirala zborove i orkestre, i omogućila je praizvedbe svoje, Felixove, Lisztove glazbe i glazbe drugih skladatelja njihovog vremena. Obitelj ju je jako podržavala, i samo je bila protiv objave njezinih skladba, čisto iz razloga da bi je štitili od javnog glasa, a ne da bi ju držali „malom”.
Nadam se da će Fanny napokon dobiti mjesto u glazbenoj povijesti zbog svoje genijalnosti, a ne samo zato što je bila žena.
“Osjećam se kao odvjetnica zaboravljenih skladatelja”
Poznati ste po projektima koji publici otkrivaju manje poznata djela. Je li Vam važnije predstaviti zaboravljena glazbena blaga ili iznova interpretirati poznata remek-djela? I kako, po Vašem mišljenju, klasičnu glazbu približiti mlađoj publici?
Nekako se osjećam kao odvjetnica zaboravljenih skladatelja, i važno mi je dati njima glas. Ali naravno volim i interpretirati poznata djela na moj osoban način.
Što se tiče mlađe publike, ima jedan veliki problem: nestaje sve više potreba za obrazovanjem i znanjem. Opće obrazovanje u našem društvu igra sve manju ulogu jer se smatra nepotrebnim. A baš to opće znanje oblikuje čovjeka i omogućava razvoj sposobnosti koje bez slušanje glazbe i čitanja knjiga ne mogu rasti.
Klasična glazba je složenija i zahtjevnija od zabavne glazbe. Mladima se većinom ne da više baviti s klasičnom glazbom jer zahtjeva strpljenje, ulaganje vremena i koncentraciju. Glazba je uvijek bila važan dio općeg obrazovanja, a danas se to sve manje uviđa. Mislim da je baš u tome problem, jer mladi ne shvaćaju koliki dobitak im slušanje klasične glazbe zapravo donosi.
Može se reći da se izvođenjem i slušanjem klasičnog repertoara razvija inteligencija i puno takozvanih „softskillsa”. Neuropsihologija je to u više pokusa i dokazala. Možda će klasična glazba biti opet popularnija kod nove generacije, kad to bolje shvate i kad se naviknu opet ići na klasične koncerte.
Ovo je tek prvi dio cjelovitog izdanja. Što publika može očekivati u nastavku i koliko će ukupno trajati ovaj ambiciozni projekt?
Već sam počela snimati vol.2, i mogu reći da su komadi još virtuozniji i zahtjevniji nego na vol.1. Za snimanje me sada čeka ciklus „Godina” i g-mol sonata, uz to puno „Klavierstücke” koje nikad nisu snimljene.
“Hvala za sve što ste čovječanstvu poklonili”
Kad biste mogli jednu večer provesti za klavirom s Fanny Mendelssohn Hensel, što biste je prvo pitali ili što biste joj željeli reći?
Pitala bih ju kako je izdržala 5 godina čekanja Wilhelma bez ikakve privatne poruke, a htjela bi joj samo reći hvala za sve što je čovječanstvu poklonila.
