INmusic: Osamnaest razloga za doći devetnaesti put
Dok se nakon ovogodišnjeg INmusica mnogo raspravljalo o svemu osim o samom festivalu, naša čitateljica donosi drukčiju priču. Ovo nije izvještaj s nastupa ni komentar aktualnih polemika, već osobni mini feljton o uspomenama, ljudima i malim ritualima zbog kojih se na Jarun vraća iz godine u godinu.
INmusic nije samo festival na koji se dolazi zbog line-upa. Za mnoge je to ritual, mjesto susreta, početak ljeta i prostor u kojem nastaju uspomene koje traju desetljećima. Nakon osamnaest izdanja provedenih na Jarunu, autorica Morana Č. K. piše o 18 razloga zbog kojih se ovom festivalu uvijek vraća – od prve festivalske pive i vožnje biciklom do spontanih zagrljaja, nostalgije i osjećaja da je INmusic, unatoč svemu, uvijek pomalo kao povratak kući.
#1 Otoci ljubavi, divljine i mladosti
Kulisa festivala poput brižne majke tetoši ljude koji su proteklih godina na ruci nosili INmusic festivalsku narukvicu. Suptilno i neprimjetno zelenilo pod nogama čini nam korake lakšima, drveće naglašava grandioznost pozornica, a svjetlucava voda jezera zrcali mjesec, zvijezde i festivalska svjetla. Među najdojmljivije prizore svakako pripada pogled na svjetla festivala s glavne strane jezera tijekom odlaska doma u noći.
#2 Nostalgija
Davne 2006. nije bilo za naslutiti da će prvo izdanje na Šalati te nekoliko sljedećih na Jarunu izrasti u dvadesetogodišnji (and keep going) kontinuitet regionalnog glasa. Jednostavno, samo se išlo! Svake godine uz manje ili veće izmjene u ekipi, na proljeće je bilo jasno koji dani u kalendaru su rezervirani za Jarun. Taj stav: “Idemo!” u mom se krugu zadržao do danas. Nema toliko veze s najavljenim line-upom koliko s dobrom starom nostalgijom pomiješanom s uzbuđenjem pred novim izdanjem.
#3 Ritam svijeta
Mnoge godine festival je bio prepoznatljiv po atmosferi koja bi se tijekom popodneva i predvečeri stvorila na World Stage-u. U veseli delirij bacali su nas egzotični ritmovi i fantastična plesna atmosfera koju su bendovi s lakoćom prenosili dolje na travnjak. Kad bih trebala sva izdanja INmusic-a ubaciti u jednu blic misao, to bi bio upravo jedan takav trenutak u vremenu.
#4 Jethro Tull susret
INmusic je fantastično mjesto gdje si ljudi obično mahnu nose li majice istog benda koje obuhvaćaju čitavu paletu od mainstreama do onih opskurnijih. Tako je ove godine pao i spontani zagrljaj s gospodinom koji je, kao i ja, nosio majicu Jethro Tulla. Živio!
#5 Staza susreta
Empirijski potkrijepljeno, glavna staza koja vodi od samog ulaza u festival pa sve do Hidden Stagea živi za spontane susrete prijatelja_ica, poznanika_ca, kolega_ica s bivšeg ili trenutačnog posla, susjeda i šire rodbine. Rjeđe se takvi susreti dogode obavljajući WC (službeni ili uz šumarak), čekajući u redu za pivu ili prilikom rejva u Šumi Striborovoj. Ispostavlja se da je zapravo najteže ostvariti planirani susret jer često pojedince ili dio ekipe pojede festivalska crna rupa i moraš pričekati da svane novi festivalski dan da se opet družite.
#6 Bajs je kralj Jaruna
Vjetar u kosi najbolji je način za izbjeći krkljanac na parkinzima, izbjeći gužve u festivalskom autobusu i sačuvati energiju prijeko potrebnih nogu. Naravno da su gužve svake godine na parkingu za bicikle i uz ograde sve veće, ali to bi nas trebalo veseliti. Davnih godina bio je totalni divlji zapad s vezanjem bicikala i pamtim ugodne i manje ugodne bic-anegdote. Svjedočim da organizatori prate situaciju i rade poboljšanja, tako da će, vjerujem, nagodinu biti razdvojene zone parkiranja osobnih od ZGbajseva koji su nepotrebno blokirali spajalice jer posjeduju ugrađen lokot. Sjetimo se samo da jednom spajalica za vezanje nije ni bilo. Nek’ nam je što više bicikala na Jarunu – najbolje prijevozno sredstvo! Noćne vožnje doma posebno su romantične u tišini kvartova i mirisu lipanjskog bilja.
#7 Random piknik
Djeci gradskog asfalta godi provoditi sate u zelenilu, makar samo hodali i plesali po tratini. Većina u nekom trenutku slušajući bendove, najčešće popodne, s dekicom il bez nje, sjedne na pod i dodirne tu travu pod sobom. Radi se o nedovoljno osviještenom teškom mentalnom bombonu kojeg ti festival pruža. Hvala mu.
#8 Život je prekratak
Ako ti se omakne jedno izdanje, treba čekati čitavu godinu do drugog. Život je prekratak. Idi na Jarun.
#9 Jačanje kolekcije gramofonskih ploča
S povratkom gramofona u modu (ako su ikada i izašli) zadnjih godina stvorili smo ritual kupovine minimalno jedne ploče po festivalu benda kojeg smo poslušali uživo. Velik je pritisak pri odabiru i već se pokazalo da su neki izvođači doma, studijski, uz krčkanje još i luđi od live nastupa, dok se neki vrlo malo slušaju i daleko su od dojma uživo. You win some, you lose some.
#10 Kabanice i buce
Bilo je godina kad sam se potajno nadala kiši barem jedan dan jer su mi kabanice i gumene čizme bile važan dio planiranog outfita. Također, tijekom studentskih godina mogli smo izbalansirati budžet i pijanstvo unošenjem bombica žestice u bucama. Isprike organizatorima na neposluhu.
#11 Talijani iz busa
Festivalski autobus često je poprište zanimljivih čakula, posebice ako si popodnevni ranoranilac pa bus nije krcat znojnim sardinama nego uzbuđenim i prpošnim licima. Tako je ove godine pala dobra zeza s ekipom Talijana. Škvadra se tipično sastojala od glasnogovornika s najjačim engleskim, dežurnom pijanom ludom, ženom koja je u zavojima pazila da joj se piva iz čaše ne prolije i mirnijeg tipa koji se samo smije. Potonji nam je drugi dan rekao kako je prepoznao našu fotku na službenoj stranici festivala. Jako slatko. Treći dan se nismo susreli u dogovoreno vrijeme, pretpostavljam da im je trebao koji sat više popodnevnog odmora.
#12 Dječji antifoni
Imali ili nemali svoju vlastitu, teško je na INmusic promo videima i foto izvještajima ne primijetiti djecu. Najčešće su u prepoznatljivim “uniformama” koje se sastoje od festivalskih dječjih majica i antifona na ušima. Kako sam i sama ušla u kategoriju stavljanja festivalskih narukvica na dječje ručice, osvijestila sam koliko je zapravo INmusic child-friendly i to ne samo organizacijski već i od strane reakcija posjetitelja. To me posebno veseli jer u ugodnoj i sigurnoj atmosferi prenosimo djeci ljubav za open-air glazbom, basom i bubnjevima.
#13 Feeling vrtne zabave s gomilom ljudi
Nakon 20 godina pohoda, osjećaj skeniranja ulaznice i stavljanja festivalske narukvice poput je vraćanja kući nakon dugog puta. Nevjerojatno je da se čovjek može tako osjećati u ambijentu u kojem borave tisuće ljudi. Ne volim mondene fraze, ali boutique festival je poprilično odgovarajući.
#14 Prva piva je najslađa
Godinama štujemo kult prve pive festivala jer je spravljena po posebnom receptu koji objedinjava svježinu, uzbuđenje i najavu dobrih sati života. Prvi gutljaj zahtijeva punu koncentraciju te joj posvećujemo nekoliko trenutaka tišine i zadovoljni uzdah. Svaka sljedeća piva lijep je nastavak, ali iako točena iz iste bačve, jednostavno nije ista.
#15 Spavaš li mirno?
Čujem od mojih ljudi često: “Joj, nisam još kupio_la kartu, ‘ko nastupa, kol’ka je sad cijena…”. To je jedan standardni folklor koji uzima maha negdje na proljeće. Meni ga je uvijek simpatično ispratiti s kokicama u ruci i kartom u džepu. Pogađate, gotovo svi koji se prime tog folklora u lipnju su, naravno, na Jarunu uz kraću žalopojku što nisu ulaznicu uboli ranije za koju kunu ili euro manje. Za miran san dobro je čim prije odraditi ovaj misaono-financijski proces.
#16 Željezo se kuje dok je vruće
Čini mi se da je najslađe planirati dolazak na sljedeće izdanje netom nakon završetka festivala dok su noge umorne i bubnjevi odzvanjaju u ušima. Tipkamo si s frendovima, šaljemo fotke, razglabamo koji nam je nastup bio top, a s kojeg smo otišli dalje i svi smo kolektivno nahajpani za novo izdanje.
#17 Besramno hvalisanje
Zadnjih je godina odlazak na INmusic postao dio mog ljetnog identiteta jer velik broj frendova zna da pripadam u apsolutne rekordere. Zato već imam kartu za #19 izdanje i nadam se da mi nekim čudom ni tada neće ništa iskrsnuti i spriječiti me da vajbam s pivicom po Jarunu.
#18 Svjetsko, a naše
I za kraj, zaista je sreća i privilegija imati takav festival u našem gradu jer je u svakom pogledu dostupniji i manja tlaka za planirati nego odlazak u inozemstvo. Iskustva su naravno dosta drugačija i potonje svakako može biti bolje i egzotičnije, ali složit ćemo se da se takvi planovi ostvaruju rjeđe nego što bismo to svi voljeli. Lineup je stvar ukusa, ali je teško naći osobu koja uživa u modernoj glazbi kojoj barem bend do dva po izdanju nije privukao snažan interes. Zato je naš INmusic lokalni dragulj kojem se rado vraćamo.
